Mama, zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – S tugom u očima ispitivala sam svoju mamu o ovoj epskoj nepravdi još kao desetogodišnjakinja. Bio je to onaj period u školi kada curice među sobom pričaju o… ššššš… Prvim mjesečnicama, ulošcima, dečkima, pa čak i krvavim, bolnim porodima. Sve iz malog izvora informacija i uz međusobno prestrašivanje.
Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – Izgubljenim pogledom i prestrašenim očima, koje su upravo vidjele krv u gaćicama prvi put u životu, ispitivala sam moju stariju sestru, dok mi je objašnjavala kako pravilno staviti, odložiti uložak i koju tabletu popiti protiv bolova.
Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – Drhtavim i ljutitim glasom, problijedjela lica od srama, govorim sama sebi u bradu, dok čekam svoj prvi ginekološki pregled.
Zašto sam morala baš biti žensko? Zašto nisam mogla biti muško? – govori mi jedna od mojih pet uplakanih, slomljenih prijateljica koje su bile silovane…
Svaki od takvih monologa i dijaloga bi završio jasnim zaključkom: Muškima je u životu lakše.
Ako se nisi do sada naježila od nepravde koju sam donosila ponajprije sebi, a potom i drugima, gledajući na svijet iz ove polarizirane perspektive, dozvoli da ti natipkam koliko me je koštala ova nepravda od uvjerenja. Prvo ću ti odati da su ovaj post potaknule žene na društvenim mrežama. Žene koje obožavaju biti žene. Ili bar tako kažu. Žene koje se poistovjećuju s onom famoznom: žene, majke, kraljice. I dok sam savršeno svjesna da postoje žene koje su apsolutno zaljubljene u svoju ženstvenost, vjeruj mi da postoje one koje su s njom još uvijek na Vi. Ja sam negdje na pola. Imam trenutke 100% voljenja sebe, a bome imam i ove žute minute i trenutke repova ovih zašto-sam-morala-biti-žensko misli, s vremena na vrijeme. Dijelim s tobom ovaj post da uvidiš kako ima ljepote i u jednom i u drugom. I u trećem. Ma u trideset trećem, što se toga tiče. Savršeno je u redu i ako se ne osjećaš poput kraljice.
Ustvari, puno je logičnije danas ne-osjećati se poput kraljice: Biti žena danas znači biti bolje obrazovana, a slabije plaćena. Većinom uz redovan posao, voditi i cijelo kućanstvo. Općenito se žene danas brže osamostaljuju i odlaze od roditelja, a prečesto smo žrtve nasilja koje ostane nekažnjeno. Štoviše, granice onoga što je nasilno i sramotno raditi ženi se još ne znaju, a što je najtužnije i ne poštuju. I to samo pričam o razvijenim zemljama… Uz sve to, danas je i žena ženi, prečesto, vuk.
Koliko me je onda koštalo podsvjesno uvjerenje o mojoj samodefiniranoj ´najvećoj nepravdi u povijesti života na zemlji´? Koštalo me je moje snage. Koštalo me je mog mira. Koštalo me je kvalitetnih odnosa sa svime: životom, partnerom, obitelji, novcem… Ne možeš primiti ljubav ili biti u odnosu s osobom koja je puna ljubavi, ako si na nju nalijepio neko lakše-je-tebi sranje. Koštalo me je previše… Koštalo me je ne povezivanja s onim što je ´tipično žensko´ – davanje života. I što sad? Ja želim stvarati. Želim dati život svojim idejama, svojoj viziji i misiji. Što misliš, što me koči u tom stvaranju? Potpunom izražavanju? Orgazmičnom kreiranju? Dap, samo jedno, i to vrlo teško uvjerenje za probaviti… ´Muškima je lakše´… Iako sam zahvalna što me ovo uvjerenje tjeralo da budem bolja, brža, organiziranija, uspješnija ´od muških´ (bila sam uvijek mala od inata), naučilo me da te živjeti život u pretjeranoj muškosti, da ne kažem – muževnosti, prelako slomi. Nije prirodan, organičan modus vivendi, pa je neodrživ. Bar za jednu ženu. Muške će tako lako slomiti bježanje od svoje svrhe, izvršavanja, akcije, pružanja podrške, vodstva… znaš već, lakše će ih slomiti bježanje od svoje muževnosti.
Bježanje od svoje ženstvenosti, ženu će dotući.
Muževnosti je bliža motivacija, ženstvenosti transformacija. Muževnosti je bliži pojam moći, ženstvenosti pojam snage. Jedno i drugo se nadopunjuju, ali sve kreće od ženske energije. SVE.
I sada sam ja tu, mala desetogodišnjakinja, zarobljena u tijelu tridesetogodišnjkinje, još uvijek odlučna, još uvijek puna boli i još uvijek puna inata, uskratiti svijetu svoje biće i svoj doprinos, sve kako bih se zaštitila. Od čega? Od šačice ( ili možda hrpetine?) nasljeđenih, serviranih, prihvaćenih uvjerenja…
I onda ti tu frca neki 8.mart sa svih strana i ti se trebaš osjećati, na jedan dan, kao kraljica?
Skrilo se tu puno boli. U običnom ´bivanju ženom´. Skrilo se tu puno patnje i potrebe za oprostom. Puno izmirivanja zaraćenih strana. Skrilo se tu puno demona koji čeznu da ih pogledaš, obznaniš, poštuješ i oslobodiš. Ti, vještice. Ti, vilo. Ti, plesačice. Ti, supersilo. Ti, kurvo. Ti, svetice. Ti, mala desetogodišnja odlučna-zaštiti-sebe-od-nepravde-svijeta curice…
Molim te nemoj poput mene zaboraviti da ljepota žene leži u njenoj ukorijenjenosti u svoju ženstvenost. Pod ljepotom, ako si pročitala iti jedan post na ovom blogu, znaš da ne mislim na fizički izgled. Mislim na potpuni izražaj bića, neizmjerljivu snagu i beskonačno kreatorstvo. Zavodljivost. Orgazmičnost. Kaos. Ples. Mjesečev ritam. Molitvu. Prirodu. Mislim na život koji mijenja svijet i povijest kakvu poznajemo. Mislim na razornu supersilu koja ti leži među grudima. Mislim na upravljanje svojom muževnošću na način na koji te neće slomiti, već ti služiti ( i muškarci i žene posjeduju i mušku i žensku energiju u sebi). Vidiš, buđenje tebe kao supersile, leži u prihvaćanju i izražavanju svoje ženstvenosti. Prihvaćanju i izražavanju sebe. Da posjeduješ samo trunku ženstvenosti u sebi, a ona nije izražena, koštat će te previše energije i previše nesretnosti.
Koliko kog se sa svojom ženstvenošću trenutno kosila, koliko ti god ona trenutno bila mrska ili nejasna, koliko god ti muško-ženki svijet djelovao nepravedno i koliko god misliš da ima neki ´zaobilazni´ put – Ne, nema. To je taj. Tvoja snaga da mičeš planine, sva ljepota, onaj očaravajući dio tebe, počiva u tvojoj povezanosti sa svojom ženstvenošću. Sve i da ju prirodno imaš 0,01%.
Šit. Nema druge prečice. – Pomislila sam si dok sam se suočila s tom istinom. Kako, pobogu, da ovo napravim? Kako da, nakon godina i godina skrivanja svoje ženstvenosti, krivnje svog i suprotnog spola, igranja ove glupe igre skrivača, odjednom svijetu pokažem sve svoje supermoći? Kako da odjednom plešem, molim, zavodim, budem fluidna i kaotična, tiha i dramatična, svetica i kurva istodobno… i da sve to odjednom budem… javno? U krugu svojih najmilijih? I priznaj, teže je biti ova nova, osnažena verzija sebe u uskom krugu obitelji i prijatelja nego li je to na društvenim mrežama. Teže je hodati s tom krunom na glavi nego li samo govoriti da ju nosimo. Teže je opet plesati u krugu podrške drugih žena, jer smo se izgleda toliko izgubile pod tim mjedenim, lažnim krunama da smo zaboravile, od silne borbe, biti jedna drugoj – sestra…
I, iako je danas 8.mart i slavimo Međunarodni dan žena, slavimo sve demonstracije, pobune, revolucije i herojstva generacija i generacija žena ispred nas, opet slavimo borbu. Pitam se, pitam koliko nas danas slavi sestrinstvo? Kolike smo mi to iskreno kraljice? Kolika smo mi podrška jedne drugima? Prestrašujemo li i dalje jedne druge bolnim pričama o tome kako je ´muškima lakše´ i kako smo slabe? Živimo li traume naših mlađih verzija ili kreiramo neponovljive veze i sestrinstva? Hvataju li se žene još uvijek u krug i plešu li ponekad besramno skupa na mjesečini?
A, ne, čuj mene- pa to bi bilo prepoganski. Daleko od moderne, uglađene, instagram verzije žene… One koja nosi mjedenu krunu…
Gotovo da osjećam da je ovo razmišljanje ili presramotno za podijeliti il da će otvoriti Pandorinu kutiju. Svejedno, sigurna sam da nas je više prošlo ili prolazi kroz ovo. Kako god, lupit ću i ovaj share gumb, u svoj svojoj kaotičnoj ljepoti, i u nadi da će zaživjeti i moja nova mantra i namjera u svakoj sljedećoj interakciji sa ženom:
Žena ženi – sestra.
Do sljedećeg čitanja, zaurlaj ponekad na mjesec jednim glasnim i snažanim AUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU! 🙂 I protresi koji put kukovima u ime svake sestre koja postoji na ovoj Zemlji! 😉
Sretan nam Međunarodni dan žena!
Tvoja sestra,
Elizabeta <3
One Response
Fino 🙂