Ne znam na koji način sve ideje svijeta nađu svoj put u aktualizaciju. Ne znam i ne usudim se pitati. Smatram taj proces čistom magijom i ne želim u nju dirati.
Može li život doista biti magičan? Ili su to samo ćorci? Nešto u što nas drugi mađioničari (gurui, life coachevi) pokušavaju uvjeriti? Bilo bi mi teško za povjerovati da je svako moje iskustvo čiste magije, poravnanja i sinkroniciteta samo jako dobro iscenirano. Teško mi je ne osjetiti ogromnu dozu svjetla, magije, povezanosti i tijeka u vlastitom tijelu i nazvati ga lažnim. A opet, teško mi je negirati kako niti jednom ne mogu predvidjeti put protkan intuicijom i čistom vjerom u osjećaj u mojim grudima, iako sam milijun puta samu sebe razuvjeravala s mnogim „Ne znam“.
Zamisli samo da ugledaš simpatičan, veseo štand na kojem se prodaju tajnoviti, zanimljivo zapakirani paketići. Štand te je privukao s druge strane ulice. Neka posebna, poznata, srcu draga energija isijava iz toga štanda. Gledaš tajanstvene artikle. Omot je od nekog čudnog materijala. Miriši na djetinjstvo. I kišu. I duge. Na ceduljici samo piše ´Ne znam´.
„Kakav vam je ovo proizvod?”, možda bi znatiželjno prišla.
„Ne znam”, uslijedio bi odgovor mađioničarski odjevenog trgovca.
„Ima li kakvu svrhu?“, ne bi tako lako odustajala.
„Ne znam”, opet bi čula s druge strane.
„Pa dobro, što mogu očekivati od ovoga?“ , već bi gubila strpljenje.
„Ńe znam”, dočekao bi te spreman, dobronamjeran odgovor.
„Ma kakvo je ovo sranje?”, izgubila bi već živce.
„Ne znam”, istom srdačnošću nastavljao bi se razgovor.
I otišla bi ljutito.
Istu večer, vrtjela bi cijeli dan u glavi. Sjetila bi se tog prodavača i tog „Ne znam“ proizvoda. I sve o čemu bi razmišljala bilo bi: „ Zašto li me, pobogu, silno privlači to Ne znam?“.
„ Ne znam.“, promrmljala bi sama sebi u bradu dok gasiš svjetlo na noćnom ormariću.
Svaki put kada ponudiš sebi Namjeru i kada po njoj postupiš (Usmjera), na pitanje: „Kamo će me ovo odvesti?“, nešto u tebi odgovara: „Ne znam“. Razgovor može ići ovako:
„Zašto osjećam ovakvu volju za započeti nešto novo i, iskreno, svijetu pomalo blesavo?“
„Ne znam.“
„Hoće li mi ponestati ideja za ovakvo što?“
„Ne znam“.
„Kako ću od toga živjeti?“
„Ne znam“…
Istina, zvučao bi kao najlošiji šoping u povijesti trgovine da samo tako, bez grama sumnje, potražiš jedan od ovih „Ne znam“ proizvoda sa šarenog štanda stvorenog niotkud.
Iako, jednom kada slijediš svoje Srce, naći ćeš se u toj Ne znam zemlji. Pa kad si već tu, možeš se u to Ne znam i zaljubiti. Ogromni je dokaz vjere slijediti svoje Srce korak po korak. Ne znajući što te čeka niti 2 koraka unaprijed. Srce nudi sve, ali to na prvu ne izgleda kao sigurnost. Nema jamstva, samo jedno veliko Ne znam. Srce ti ne može reći ništa više od impulsa kojeg ti nudi u kratkim trenucima inspiracije. Čeka na tebe da kažeš Da. I kada kažeš to Da, niti onda ne govori više od samo sljedećeg koraka. Ovu iluziju sigurnosti razbit ćeš brzinom svjetlosti, poslušaš li Ga. I tada će komunikacija ići malo drugačije. Dokazi sigurnosti pojavljivat će se neovisno o tvojoj volji, a ovisno o tvojoj vjeri. I bit će uvijek veći, bolji, snažniji nego li si ikada u svom mozgu mogla zamisliti. Kada kreiraš iz srca, nemaš granicu. Kako to?
Iskreno?… Ne znam.
Taj mađioničarski trik nisam još prokljuvila. Znam samo da je milijun puta lakše zaljubiti se u to Ne znam i živjeti u stanju iznenađenja, nego li lupati glavom o zid na pitanja sigurnosti, kontrole i jamstva.
Postoj li jedna stvar koja ti je stalno na pameti? Nešto što ti srce tu i tamo baca kao mig? (Počni ovo, joj baš bi bilo fora da napravim to i to, da se javim toj i toj osobi… A da sada, bez razloga odem u šetnju? Pozovem prijatelje van? Naslikam nešto?). Ako se uhvatiš da je na pitanje: Ma kakve mi vajde od toga? Kome to još treba? Nije li to čista glupost? Kako ću od toga živjeti? Sama sebi odgovoriš s Ne znam – možda je ideja vrjednija aktualizacije nego li si to želiš priznati.
Je li to 100% siguran put u sreću?
Iskreno?
Ne znam.
Ali je***o se zabavljam sljedeći svoje Srce. <3
Volim te,
Elizabeta<3
