Dio sam jednog od onih domaćinstava (koja riječ – domaćinstvo. Više priliči statistici popisa stanovništva, nego li blogu hahaha) koja nemaju TV. Dobro, imamo tu crnu led ploču, ali nije funkcionalna u klasičnom smislu. Tijekom preseljenja ostala je bez ispravne antene (ups), a kako nitko nije niti primijetio da u stanu nema televizije, nismo se baš pretrgli od truda nabavljati novu. Odluka je pala: Niti nećemo. Ne treba nam ni trošak, ni hipnotizirano blejanje u jednom smjeru sobe, a nismo niti veliki ljubitelji reklama. Od njih se uvijek osjećam kao da mi netko programira mozak. Oh, čekaj – to nije usporedba, može i bez Kao. Od njih osjećam da mi netko programira mozak. A ako si osoba koja radi na sebi i bavi se svojim životom, znaš i sam/a kako lako primijetiš svaku misao, emociju i akciju koja nije usklađena s tobom, ili ti krade kvalitetno vrijeme, u pikosekundi. Ne jer si čangrizav, već jer ne rezonira s tobom. Enivej. Nazad na priču o toj inerijerski odlično uklopljenoj, potpuno nebitnoj, crnoj, led ploči. Evo zašto ona, u našem domaćinstvu, nema ni moć ni snagu:
Osim što sam odrastala s maminim vodstvom da za svaki (siromašni) problem postoji kreativno (bogato) rješenje (na taj način sam se igrala – inženjerski – stvarajući rješenja), u srednju sam školu, kao i obje moje sestre, išla u drugi grad. Kada smo kod toga, i studirale smo svaka na svom kraju Hrvatske. Dolazak vikendom kući je izrodio jednu zanimljivu tradiciju. Bio je predviđen isključivo za čaj, maminu finu hranu 😀 (ovo kuže svi studenti- domljani! ) i razgovor. I to ne neki nebitni, kratki razgovor. A ne. Maratonski, duboki, pročešljaj-cijeli-tjedan razgovor! ´Nemoj paliti TV, idemo pričati.´, je bila jedina i dovoljna uputa da bi ova tradicija zaživjela. Duboko vjerujem da je taj obiteljski ritual ono što me u najtežim trenucima usmjerilo kako hendlati svakom situacijom. A to je: Poveži se – ne zatupljuj. Uuu znaš da je bitno kad ide u navodnike!
Poveži se. Ne zatupljuj.
A kako ćeš naučiti povezivati se s drugim osobama, događajima, rješenjima i sa samim sobom, ako je stalno i uvijek pozadinska buka na repertoaru? Ako stalno blejiš u istu kutiju kao ´tele u šarena vrata´? Kako ćeš praviti viziju svoje budućnosti i crtati si tu ogromnu, sanjarsku misiju, ako ti netko stalno vrti raspadljive slike epileptičnom brzinom ravno u facu? Dok ćeš poslije i sam od sebe zahtijevati da razmišljaš izvan kutije? Zanimljivo mi je kako mi ljudi kada krenemo meditirati obično sklapanje očiju povezujemo sa… ? Snom! Zato mnogi i odustanu i otpišu meditaciju, jer im je prva i logična, naučena reakcija na sklapanje očiju – san. Pa u njeg brzo i utonu. Ukoliko zagospodarimo ovom promjenom navike (sjedneš i ostaneš sjediti), sve postaje još zanimljivije. Odjednom nam jako smetaju i zvukovi. Pa nam smeta to što se čuje promet, što ptice glasno pjevaju, muhe zuje, bebe plaču, netko u drugoj prostoriji hrče i sl. Kao da i hrkanje nije prirodan zvuk? Kao da ni u njemu nema harmonije? Hhh Ima je, ima je, samo nije isjeckana, tajmirana, namontirana, na prvu razumljiva i donekle ugodna uhu. Ili je to samo u odnosu na nešto drugo? Joj, da – u odnosu na one reklame protiv hrkanja!
Ne možeš nikako meditirati? Pa ni nemoj. Pokušaj bolje bar kojih mjesec dana živjeti u ne-buci. Živjeti u prostoru u kojem je tišina. Zvuči jezivo, ha? Zapravo i je. Jezivo je sebe od teleta učiniti dostupnim svojoj viziji. Taj skok Tele-> Vizija je moguć doslovno ne radeći ništa. Ostavljanjem daljinskog na miru. Kad ti kažem : Ostaviti daljinski na miru je danas ekvivalent meditaciji. (Uh i ovo ide u navodnike! 😀 Kad se igraš s nekom temom, samo te napadaju ovi citabilni redci!)
Ostaviti daljinski na miru danas je ekvivalent meditaciji.
A kad smo kod tih citabilnih redaka, pokušavam se sjetiti od koga mi je ovaj izvrstan citat doletio, ali mi to sada ne uspijeva. (Ukoliko možda znaš, molim te ostavi u komentaru da navedem tu osobu. Brijem da je neki milijunaš u pitanju. Hahaha) Citat ide ovako:
´Televizija nije skupa. Gledanje televizije je skupo.´ – Neki milijunaš.
Zamisli se malo nad ovim. Koliko si samo sati i sati bacio na tuđe misli, slike, vizije, ritmove, izvještaje i sadržaj, umjesto da si za to svo vrijeme kreirao vlastite?
Znaš, dok sam tipkala ovaj post, povremeno bih bacila pogleda na ovu moju crnu led ploču. Stvarno lijepo izgleda dok me gleda ovako crna, ugašena. Odlično ide i uz policu. I kao da odiše nekim mirom. Sviđa mi se. Sviđa mi se čak i prašina na njoj. Najviše mi se sviđa kako se uz nju, kao i uz svaki dio svog prostora, osjećam slobodno. I prelijepo. Da, osjećam se prelijepo. Taj ti je osjećaj dostupan kroz znanje da svu ljepotu svijeta, pa tako i tvoju, samo skriva malo buke… Ako joj to uspije. 😉
O wow, mislim da netko u susjednoj prostoriji hrče! Juhuuu – vrijeme je za meditacjiu! 😀 Do sljedećeg posta, uživaj u miru koji već postoji u svakom djeliću tvog prostora. Svakom djeliću tebe. Bez ili sa televizijom. Znaj da si ti svoj daljinac. Možeš promijeniti svaki dio svog života, ako tako namjeriš.
Tvoja,
Elizabeta <3
