Imaš li ga? Duboko u sebi? Skrivaš li svoju snagu iza ovog straha?
Vjerovala ili ne, na sintagmu Zakon Privlačenja, nekoga će preplaviti osjećaj moći, uzbuđenosti, zabave, igre, radosti, lakoće. Nekog drugog oprat će jedna druga vrsta uzbuđenja – strah.
Između jedne i druge krajnosti, naći će se bezbroj varijanti scenarija i naravno, bezbroj realnosti. Ako si netko tko je oduševljen ovim zakonom (iako nije ništa posebno, poprilično je prirodan i zemljan), a nisi neki supermanifestator, vrlo je vjerojatno da je u tvojoj podsvijesti aktivan zanimljiv fragment. U sukobu je dio tebe koji aktualizira svjetove s nepojmljivom lakoćom i dio tebe kojeg je strah da će, kreirajući, doslovno umrijeti. I dok se ta dva divna dijela podsvijesti međusobno kose, ti samo stojiš. Ni na nebu ni na zemlji. Doslovno zaglavljena između svjetova.
Ovo je upravo razlog zbog kojeg ne volim vektore širenja duhovne prakse bazirane oko ovog zakona. On je jedan dio cjeline. Drugi dio su jaki, gotovo opipljivi mehanizmi, razvijeni kroz život na zemlji: iskustva, obitelj i međuljudske (danas i digitalne) odnose. Dokle god postoji unutarnji (nesvjesni) sukob, zakon će donositi samo još tog sukoba. Što raditi? Pa… ništa. 🙂 Bivati s dijelom sebe koji je u otporu sa svojom snagom kreiranja.
Kroz dnevno meditiranje (opet – ne rađenje, sjedenje sa svim dijelovima sebe), jasno vidim da sve u sebi ima zanimljivu prirodu: rješava se samo od sebe. Bez mog uplitanja. Vrlo organično i nezgrčeno. Ne mogu si pripisati aroganciju da sam JA NEŠTO NAPRAVILA.
U želji da opet budem u potpunosti autentična, priznat ću ti, sjedim s ovim strahom od kreiranja već tri dana. Zanimljivo, moje sjedenje i bivanje, osjećanje tog straha, prirodno me veseli i lako čini da ostanem sjediti dulje od jednog sata. Iskustvo, ljepota i prihvaćanje koje svakodnevno sebi darujem dolaze prirodno i s potpunom lakoćom, a neke od tema koje se pokažu bi te iskreno začudile- meni je i ova bila pravo iznenađenje.
Osjetim taj strah od kreiranja na vrlo dubok i zanimljiv način – na rubovima rebara i u plućima (do sada nisam imala ovu senzaciju). Svakako postoji. I svakako ga uživam gledati. I to je dio mene. Ne osjećam taj strah s namjerom da ga obrišem, da ga ´izliječim´, da manifestiram kule i gradove. Osjećam taj strah jer je dio mene. A opet nije ja. Jer ga volim kao i sve što je došlo, bilo i otišlo iz mog života. Taj strah ima svoju predivnu svrhu. I ja ju poštujem. Poštujem strah. Znam da ima moć (ja imam snagu). Uvažavam ga. Dišem s njim. Dišem kroz njeg. Vjerujem životu da me osjećati strah neće ubiti. Nakon sjedenja, osjećaj je kao da si vidio novi dio sebe u ogledalu. Kao da si primijetila crticu u šarenici, koju do sada nisi uvidjela, a koja te uvlači dublje u ljepotu koja si ti.
Nakon sjedenja, lakše se diše. Odnosi su ljepši. Problemi su manji. Tečeš. Bivaš. Osjetiš da vidno, sloj po sloj, voliš sebe sve više i više, do potpune cjeline.
O, da, i manifestacije se same od sebe stvaraju u tvojoj realnosti. Dopušanjem, ne mantranjem i afirmiranjem. Voljenjem svakog identificiranog dijela sebe.
Sjedi sa svojim strahom.
Volim te,
2 Responses
U posljednje vrijeme osvijestila sam strah od nastavka života nakon što “riješim” svoj životni izazov. Sve do sada bila je borba da dođem do tog cilja, a kad sam se našla nadomak njega, pojavio se strah – što nakon što to napokon ostvarim? Ta mi je borba na neki način davala smisao. Velika je mudrost ne zaboraviti da nije poanta u cilju, nego u putovanju.
Hvala ti na iskrenosti, draga Beta, lijepo te je čitati i gledati. 🙂
Hej Ana!
Naklon do poda!! Ne znam jesi li svjesna koliko je moćno to što si osvijestila taj strah: Zamisli da nesvjesno hodaš s njim (nakon postizanja cilja) i samo gledaš kako nešto nije u redu, a nije ti jasno što je u pitanju… Horor! U drugu ruku, zamisli da zagrliš taj strah i promatraš sebe kako s lakoćom i punim plućima živiš nešto za što si se nekad borila…. Uh, naježila sam se! 🙂
Jednom sam pročitala da sve naše strahove možemo nositi poput malih beba u naručju kroz život i tako, s njima u naručju, raditi čuda – ima logike zašto su tu, i ne treba ih prezirati, ignorirati, boriti se protiv njih… Nekad ih je zdravo samo zagrliti… 🙂 Nadam se da ćeš prigrliti strahove na putovanju i da te neće spriječiti da postigneš sve svoje ciljeve.
Hvala ti na iskrenom komentaru, baš mi je drago da smo se (opet) povezale! <3