U posljednjih tjedan dana lajtmotiv mojih meditacija je primjećivanje koliko sam ovisna i to o… radu.
Radu. Akciji. Delanju. Kontroliranju. Kako god hoćete.
Na mom youtube kanalu danas sam uploadala pjesmu Radno vrijeme i dobrano se podsjetila tog ljeta kada je pjesma nastala. Kako u Iloku tada nije bilo (ni naznake) posla odlučila sam proaktivno otići u sezonu. (Motivacija na samom vrhu – ipak idem raditi nešto što ne želim raditi). Našla sam si najboljeg poslodavca i najbolje uvjete rada (bar sam se tako uvjeravala), stavila sve na papir (ovo je bilo prije otplate mog studentskog kredita), zbrojila dva i dva i odlučila – otići. Svaki sam dan, iako mrtva-umorna od posla, dolazila na plažu (tu nije bilo kompromisa). I snimke u ovom videu su upravo s te plaže. Uz količinu posla koju sam radila, pisanje je bilo gotovo nemoguće. Iako sam prošla puno gore poslove kao studentica, nešto u meni je jasno govorilo da odem s ovog posla. Naravno, zanemarila sam sve te unutarnje, ´nerealne´, dječje prohtjeve. Dva i dva su još uvijek četiri, zar ne? Pa… ispostavilo se da i nisu. Na vidjelo je sve jasnije dolazilo mnogo toga što me je mučilo s ovim poslom i nakon 40 dana u sezoni (prava korizma, nema što!) podigla sam sidro, i bez pravog razloga, osim slušanja intuicije, došla doma. Kredit mi je ostao neotplaćen. Tijelo napaćeno. Duh mi, iz nekog razloga, prvi put nije bio slomljen. Kao da sam čekala sama od sebe da počnem govoriti to veliko, famozno: NE.
I tako sam se vratila doma bez ikakvog plana. Bez ikakve, najsićušnije naznake sljedećeg koraka.
Ono što je tada išlo u moju korist je bila moja preiscrpljenost. Prvih 3 dana sam samo obnavljala organizam. Odmarala se i poprilično spavala. Na tja me je način tijelo fizički spriječilo da u eteru mojih misli kritiziram sebe i svoju ishitrenu, a duboko poravnatu odluku o otkazu. Trećeg dana (post-korizmeni efekt!) dobila sam poziv s ponudom za posao. 15 minuta nakon poziva – bila sam zaposlena. Posao je bio rad s ljudima i to takav da koristim svaki svoj atom bića i mudrosti odgoja usađenih u meni. Svrhovit i poučan. Točno što mi je trebalo.
Od tada sam mnogim poslovima, ljudima i događajima rekla NE čim bih u utrobi osjetila da nisu poravnati s mojim prioritetima. Skakala sam ne znajući hoće li se padobran otvoriti ili ne i čekala do zadnje sekunde da to saznam. Zanimljivo, padobran bi se uvijek otvorio. Uvijek me je dočekala druga, bolja ponuda na telefonu. Nažalost, zaboravljamo tu i tamo (i ja prva!), da smo po prirodi sama snaga, i to ne nužno radna, kako kaže pjesma. Duboko vjerujem da postoji svijet u kojem je svatko od nas plaćen za svoju magičnost. Za onu autentičnost koju svatko od nas nosi u srcu. Caka je u tome što nam tu autentičnost neće dati svijet (često će nam ju negirati i pokušavati nas uklopiti u svakakve kalupe), već ćemo svoje autentično mjesto osvojiti tako što ćemo riječima i djelima reći NE ponuđenom kalupu. I onda se stisnuti za onu ručicu padobrana, u čistoj vjeri da nam nešto, netko drži leđa.
Jedno NE upučeno kalupu, vrišti tisuću DA stvarima koje osjećamo da su nam prirodne, logične i autentične.
I znam, u današnjoj situaciji, ovo je mnogima ekstremni primjer. Dati otkaz bez plana B. Bez lipe ušteđevine. Vjeruj mi, nije bilo lako. Do tog ekstremnog NE ja sam ustvari trenirala. Trenirala sam na puno manjim NE-ovima.
Možeš li ovog trena reći NE nekim svojim ´prijateljima´? Možeš li reći NE online svijetu? Možeš li reći NE ovisnosti o slatkom? Možeš li reći NE toj zabavi na koju ti se baš ne ide? Pozivu svekrve na šalicu svađe? Možeš li reći NE onome što ne želiš slušati, mirisati, dirati, učiti, upijati, raditi i gdje ne želiš bivati? Na puno toga nesvjesno klimamo glavom u znak odobravanja…
Velika, životna NE dolaze iz mjesta snage. A da bi do nje došla potrebno je i malo ´samo´ bivati. Ne se trzavo skrivati iza rada i pravdati njime svoju vrijednost ili se čak poistovjećivati se s njim.
Čemu danas možeš reći NE?
Volim te,
Elizabeta
