Sljedeći reci su nastali intuitivnim pisanjem, u real-timeu, bez editiranja, kako bih se ´otkočila´ od blokade. Pogledaj video na kraju posta za cjelokupno objašnjenje što se sve ovdje događalo.
Hvala ti na čitanju!
Osjećam se zaglavljeno.
Osjećam se kao da lupam buzdovanom o stijenu kako bih došla do kapi vode. (Ne znam od kud ova semi-biblijska slika.)
Jako je čudno kreirati kada ne vidiš finalni rezultat. Čudno jer nemaš referencu za to. O, ne! Namjera izgleda ima i svoju negativnu stranu, a ta je da će testirati tvoju vjeru. (Sad biblijske slike imaju više smisla.)
Znam da je ovo samo trenutak, i da ću, dok istipkam ovaj post, već imati drugačiju perspektivu o ovome i svejedno se osjećam kao da trčim pred živom lavom i da će me vulkan uskoro progutati. Ne brinem se jedino jer sam po prirodi Lara Croft, odskočit ću već nekako, al´ ne prije li ne pokupim razumijevanje i mudrost i iz ovog stanja.
Koja se sočnost krije u ovom osjećaju prenatrpanosti? Koja se ljepota skriva u ovom osjećaju zaglavljenosti? Požurivanja i beznađa? Što to kopam i kamo pobogu jurim?
Ok. Prvo i osnovno, mašta radi svašta. Ne znam koje sam to filmove izvrtila u svojoj glavi da bih baš na ovaj način opisala osjećaje s kojima trenutno hodam u danu. Znaš i sama da je moja namjera trenirati pisanje, dok mi ne postane prirodno poput ispijanja čaše vode. Pri tome bez osude puštam da se svaka intuitivna slika iz moje glave pretoči u piksele. Poput ovih koje si maloprije pročitala.
Kad ih moram već, sama sebi (a ovim putem i tebi) tumačiti, pretpostavljam da me sustiže teret namjere. Da se moja vjera u mene testira. Sustižu me rokovi, sustižu me prvi izgovori, pritisci i samoočekivanja. To je to. Sustižu me samoočekivanja. I taj vulkan koji me juri, to sam ustvari ja. A kopam, i to dobro kopam, sve dublje i dublje u sebe. Kopam po toj stijeni prošlih identiteta. Okamenjenih ličnosti zvanih Elizabeta Petersdorfer, koje su, vjeruj mi, sedimentirale godinama i ponekad silovito ne daju do te pitke vode. I da, ja sam i ta stijena po kojoj kopam. Mislim da sam jedino zaboravila na tren da sam ja i taj izvor vode. Svježe, pitke, okrepljujuće voda koja samo teče niz grlo.
Ostavim li svoj alat, uvidjet ću da kopam kraj slapa. Ne čaše vode. Cijelog, nepresušnog slapa. Tolikog da gasi sve vulkane.
(Na koji način možeš zaposliti svoju zaglavljenost da ti služi? Kako ju možeš ukomponirati u svoj tijek?)
Volim te,
Elizabeta <3
