´Skidala´sam se sa rafiniranih šećera nebrojeno puta. Toliko da bih se mogla poistovjetiti ili s ulogom profesionalca o ovoj temi ili s ulogom… pa… ovisnika?
U svakom slučaju, danas mi je prvi dan (prvi po sto i prvi put) bez rafiniranih šećera, pa sam iz nekog razloga, odlučila to zabilježiti na blogu. Možda i ova detoksifikacijska glavobolja u međuvremenu, kroz tipkanje, posustane.
Ako je ovaj put ´skidanje´ sa šećera u bilo čemu drugačije od prijašnjih kraćih ili dužih perioda bez rafiniranih šećera, onda je to u ovome:
Prije sam imala ciljeve.
Ciljevi zvuče nešto poput ovih dobro poznatih: Skinuti višak sala. Biti na toj-i-toj kilaži. Utrenirati trbuh… Tako valjda izgleda svačija prva faza – neki, nečiji, ne-vezan-na-istinsku-sebe, popularizirani cilj. Svi kroz to prođemo.
U drugoj fazi su vanjski faktori uvjetovali moje opredjeljenje na cilj. Npr. imala sam drastične i bolne posjete zubaru (u setu od 8 dolazaka) i zaključila da rafinerija jednostavno nije bila toooliko dobra da opravda iti jedan moj posjet zubaru, osim redovnih pregleda. I to me je držalo podalje od šećera dobre pola godine. Obitelj, prijatelji, okupljanje, šnjof vamo, šnjof tamo, ma moji su zubi super i – bam! Eto me opet sa slatkim u ustima. Ili npr. kada sam zabrijala da imam neku smrtonosnu bolest. Dobro, ne baš smrtonosnu, više se ni ne sjećam o čemu je bila riječ. Nešto tipa prenapučene gljivice u slini i tijelu (djeco, ponekad nije zdravo čitati google). Uz svo javno blaćenje rafiniranih šećera, čovjek bi si pomislio: Ovdje leži rješenje svih mojih briga. Zaključak: Skidam se sa šećera. Što je trajalo, opet, kojih 6 mjeseci. Imala sam i kraće pothvate, ali sve u svemu nakupilo se tu staža i iskustva, što u odupiranju, što u pripremanju, što u skrivanju, što u ponosu, što u podbacivanju…
Što me vodi do treće faze, a to je ova do sada još neispitana do kraja faza. Faza kada u meditaciji dobiješ usmjeru da je vrijeme da ovo ode. Da je u potpunosti sigurno da pustiš ono što te otežava, što te do sada kontroliralo i što više nije dio tebe. I dana mi je namjera za cijelo iskustvo (ne cilj, već namjera).
Namjera je kreirati iz dubokog, staloženog, mudrog dijela sebe. Prigrliti ono što me tome približava i odbaciti ono što me u tome ne podupire.[Primijeti da se u namjeri nigdje ne spominje šećer, grami i kilogrami, dijelovi tijela ili povijest bolesti.]
Izgleda je i moja Duša googlala malo o rafiniranim šećerima i ispostavilo se da ne idu baš dobro s unutarnjom staloženosti i mudrosti. Bar ne u mom slučaju.
Budući da mi sutra slijedi zloglasno najteži dan, pratit ću ovo ´putovanje´ prvih nekoliko dana. Tko zna? Možda se i ugodno iznenadim! Ono mukom skupljeno iskustvo ustvari mi nudi puno znanja, praktičnih trikova i podrške, što bi moglo biti odlično. Ruku na srce – tko preživi drugi dan bez šećera, i tu ne posustane, tehnički je gotov sa psihički najtežim dijelom, a to je tjelesna želja za rafiniranim šećerom. Treći dan je, po mom iskustvu, dan navike, ne ´gladi´ (u ovom slučaju dan distrakcije) i značajno je lakši. Nakon trećeg dana osjećaš se kao da nikada u životu nisi jeo rafinirani šećer (što isto ima svojih zamki).
Evo, i glava me je tipkajući prestala boljeti!
Čitamo se sutra!
Volim te,
Elizabeta <3
