Živjela sam u vrlo lošim uvjetima 15 godina svog života. Danas, kada prođem kraj prošlog doma, te žute kućice, koju smo sestra i ja iz milja zvale žuta bubamara (imala je rupe na fasadi), ne sjetim se niti baciti pogled na nju. Kao da nikad tamo nisam živjela.
I zanimljivo, ovo ne radim radi srama. (Zar bih o tome uopće pisala da me sram tko sam i od kuda sam došla?) Niti ovo radim svjesno. Puno uvjerenja i zanimljiv karakter je ostao vezan za tu kućicu. Uvjerenja koja sam otpustila i karakter koji više nisam.
Tako znaš da napreduješ u životu. Kada se ne možeš niti poistovjetiti s prijašnjim scenarijima i prijašnjim identitetima.
Lagano je uhvatiti se u zamku usporedbe s drugima i zaboraviti na jednu dublju i jaču usporedbu. Usporedi sebe kakva si prije bila sa sadašnjom sobom. Kladim se da si prošla kroz mnoštvo događaja, da si more toga riješila, ostvarila, s mnogim si se stvarima suočila, štošta si izdržala. Kladim se da si napredovala. U bilo kojem smislu.
I kladim se da se gotovo niti ne sjećaš karaktera osobe koja je živjela tu realnost. Kladim se da je se maglovito sjetiš samo kako bi joj zahvalila. Ako i to.
Nema je. Ne postoji. Ta prijašnja ti u potpunosti je iščezla. I upravo tako znaš da je osobna restauracija dobro odrađena i da živiš rezultate promjena koje si sama primijenila.
Do sljedećeg posta,
Volim te,
Elizabeta
