Sjedim u gradskoj knjižnici i tipkam ti ovaj tekst. Neposredno prije, izlistala sam si sto-pedeset-jednu nepotrebnu obavezu koju hitno, najhitnije trebam bar početi raditi. Gdje je nestala igra? Gdje sam nestala ja? (Ako ste sada počeli pjevuckati Baretovu pjesmu: Gdje je nestao čovjek?, bodovi za vas). Pljusak mini-panike, pa pogled na namjeru (da, nosim ju ispisanu sa sobom) i potpuni preokret u akciji:
Uhvatila sam prvu knjigu do sebe (Halesova Mona Lisa) i žmireći otvorila bilo koju stranicu i, opet žmireći, skliznula prst na frazu po volji. Prst mi se spustio upravo na ovu: privatnom zarobljenicom. (Jupi, još je i u instrumentalu!). U životu sam se milijun puta samo prepustila i vjerovala sljedećem retku, sljedećem skretanju, sljedećoj nasumičnoj odluci, pa sam odlučila od ove fraze natipkati post.
Gdje to sebe držim privatnom zarobljenicom? I nismo li to svi mi? Ne držimo si se samozarobljenima u svojim ograničenjima? U svojim poslovima, vezama? O, ne. Upravo uviđam ironiju u ovome:
Početak je listopada i u meditaciji sam dobila jasan impuls da ´boravim´ i stvaram (video editiram i pišem) u Gradskoj knjižnici. Upravo sam se natjerala doći u knjižnicu. (Ključna riječ: natjerala!) Trenutno je ustvari dosta hladno u dijelu u kojem stvaram i već mi se dulje vrijeme i ide na wc, ali neeee – zarobiš sebe u stolicu na pet kotačića s udobnim naslonom i nazoveš to kreiranjem. Samu sam sebe učinila privatnom zarobljenicom. Privatnom zarobljenicom svojih snova.
Pa nek´ tako bude! S obzirom da sada prvi put poštivam što mi duša već dugo želi, valjda je red da zarobim i ono što mi ne služi: lijenost, otpor i odgađanje.
Nažalost, većini su nam privatne zatvorenice naši snovi i želje. Duboko, duboko, zaključani u nekoj paučinastoj ostavi našeg srca. Nadam se da bar imamo toliko mudrosti (a i muda), osloboditi to iz sebe i darovati svijetu, a zaključati nepotrebne stvari pod ključ (pa čak i pod cijenu strpljenja obavljanja male nužde).
Volim te,
Elizabeta
