Sjećam se jednog zanimljivog šopinga s mamom. Imala sam 10 godina i u modi su bile svjetleće tenisice. One koje su ekstra svijetlile dok si u mračnoj crkvi išao po hostiju i koje su od tog gregorijanskog žamora pravile neobičan disko pogleda i divljenja. Nitko se za njima nije mogao ne okrenuti. Ni bakice ni djeca, a tko god je u njima hodio izgledao je kao da lebdi na oblaku kulerstva. Čim su se u razredu pojavile jedne, efektom grupe, broj bi im iz dana u dan rastao pravilom diobe stanica.
I tako sam konačno i ja završila u trgovini, s mamom, spremna izabrati svoje svjetleće oblake kulerstva, prihvaćanja i odobravanja mojih društveno establiranih 10-godišnjaka. Sjećam se osjećaja zanosa i entuzijazma koji je kolao cijelim mojim bićem i koji je splasnuo samo činjenicom da je zadnji broj u trgovini meni malo….pa…mali.
Mama me je uvjeravala da postoje i drugi modeli: Pogledaj ove, hajde probaj ove… Odustala je samo iz vidljivog razočaranja moga lica (i duha) pri svakom paru koji bi trgovkinja izvadila. Nakon što sam mamu uvjerila da meni ova svjetleća čuda nisu mala, i da neću nabijati prste, složile smo se obje da nisam dugo skratila nokte na nogama i da ću ih brzo razgaziti te obavile kupnju. Mama s brigom na čelu (niti su tenisice bile jeftine, niti će mi poslužiti za još koju sezonu, a upitno je i hoću li ih moći uopće nositi), a ja s najvećim osmijehom od uha do uha jer, hej! Upravo su moje noge dobile dvije krijesnice! I to u boji!
Pretpostavite koliko sam ih dugo nosila? Uz manje žuljanje i neugodnost na koju otupiš ( a i da, razgazila sam ih vješto), nosila sam ih točno do prvog velikog pljuska, kada je bujica vode prodrla u moje svjetleće džonove i zauvijek ugasila desnu krijesnicu. Bez desne, lijeva nije imala smisla, a bez disko efekta, krijesnice su postale smo još jedan par džonova. Same tenisice više nisu imale razlog za trpljenje, te su bile smijenjene.
Koja lekcija.
U životu postoje odluke koje svjesno donesemo i u koje ulazimo sa znanjem da ćemo biti uskraćeni. Ulazimo u takve odluke većinom zbog svjetlećih odobravanja drugih ljudi i znatiželjnog lova na krijesnice. Nešto silno što želimo prihvaćamo uzeti na uštrb vlastite ugodnosti. Postupamo iz mentaliteta nedostatka. Niti jedan dio mog dječjeg mozga nije mogao pojmiti da sam se mogla strpiti 3-4 dana i dobiti i ´ovce i novce´. Niti jedan dio mene nije vjerovao da postoji bolja opcija od ove. Zvuči li ti poznato? Ne ulazimo li ponekad mi ljudi i u veze opravdavajući karakter druge osobe? Ne prihvaćamo li poslove jer mislimo da ne postoji bolja opcija od te? Ne kupujemo li ponekad blještave stvari na uštrb budžeta za osnovne potrebe?
I da, ja sam izabrala (i izborila se čak!) za tenisice manjeg broja. To je bila moja odluka. I u životu sam puno puta postupila isto. Od veza do poslova. Žrtvovala sam dio sebe, da bi dobila nešto vanjsko. I svaki put je to vanjsko, baš kao i ove svjetleće tenisice, opstalo samo do prve velike bujice.
Vremenom, naučiš cijeniti te velike bujice…
Koje si tenisice ti, sama sebi, odabrala?
Volim te,
Elizabeta <3
