Sjećaš li se one igre kojom smo kao mali upotpunjavali dosadan put iz škole? Sad kad se sjetim, to nije niti bila igra. Nije imala čak ni naziv. To je bilo hodanje. Ustvari, način hodanja. Zig – zag. Moja desna noga ispred tvoje lijeve, pa tvoja lijeva ispred moje desne. Usklađeno. Korak po korak. 🙂 Sjećaš li se?
Kako li smo se samo glasno smijali i uživali dok smo jedno drugom hvatali ritam! U toj bezimenoj igri nije bilo ni ciljeva ni rezultata. Nije bilo pobjednika ni gubitnika. Bili smo samo ti i ja, kretanje u istom pravcu i smijeh. Samo smo hodali jedno kraj drugoga, često puta usklađeni kao jedno. Ti i ja – dva nasmijanca! 🙂 Nasmijani čak i kad bi se igra prekinula i cijeli sustav raspao. Oh, kako li smo se tek onda smijali! Kako li smo se tek tad, od sveg srca, radosno smijali kad bismo se raspali! Istog bismo trenutka dalje, lako, bez ikakvog prenemaganja, pozvali jedno drugo u igru: Hej, sve je ok! Hodaj dalje sa mnom! To je bila prava bit te igre. Hodati skupa, nogu ispred noge, dok si opet ne uhvatimo ritam…
A kako li je prelijepo hodati s tobom u ritmu! Pogotovo kad krenemo izmišljati novitete, pa smišljamo pravila kojih nema! Hajdemo sad hodati veeeeelikim koracima!! Sad sitno -sitniiiim! Probajmo sad ubrzatiii!! Sad sporo k´o puževi!! (…)
Svaki put bismo se nakon zadavanja pravila – raspali.
I još se više smijali. 🙂
Pogledali se i izustili: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom! Tada bismo samo bili još odlučniji uskladiti se nazad jedno s drugim. Ti i ja. Ja i ti… Kroz običnu, bezimenu igru.
Kada smo to zaboravili da nas veže igra? Bezimena igra na koju smo s osmijehom pristali, ma – jedno drugog pozvali! Ispočetka i ispočetka. I zašto smo smijeh zamijenili suzama, kad nas je svaki raskid samo naučio onome što nismo dobro radili i brzinom svjetlosti nas povezao u još prisniju igru? Kad smo bili klinci, bez trunke razmišljanja smo se nazad hvatali primijeniti naučeno! Kako to da danas zaboravljamo da ciljeva i rezultata u hodanju skupa – nema? I kako to da nakon svađe ne slavimo više vrijeme koje smo proveli igrajući se tako slasno? Tako prisno? Tako usklađeno? Kako to da je tako teško doći, pogledati jedno drugog u oči i samo izreći: Sve je ok. Hodaj dalje sa mnom!, znajući da sve što će nam trebati je malo vremena da se uskladimo?
Ma, kad smo bili klinci nismo se ni ljutili kad se više ne bi igrali! Uvijek je nekog bilo, na tom putu kući, za ovu bezimenu igru…. Možda je u tome i stvar. Tu smo, prirodno bezimenu igru, nazvali ´hodanjem´, ´dejtanjem´, ´najboljim prijateljstvom´. Nazvali ´vezom´. I pravilima ugušili svaku čar u njoj…
Možda ne svaku, ali smo utišali onaj prirodni, zaigrani instinkt da nakon svakog pada pogledamo jedno drugog u oči i izustimo:
Hej, sve je ok. Hodaj dalje sa mnom. Igraj se sa mnom! Smij se sa mnom! (…)
Jednostavno je. Sjećaš li se? 🙂
Ipak je sve to samo jedna obična, bezimena igra…
—-
Šit. Mislim da, nakon pisanja ovog posta, imam malo podizanja telefonske slušalice za napraviti. Vlastiti me tekstovi vrlo istančano, domišljato i vješto vode kroz život. Usput, odnosi su jednostavni. Vrlo jednostavni. Sve već znaš. Odmalena znaš kako sve treba funkcionirati. Uvijek znaš što ti je napraviti.
A do sljedećeg posta, hvala ti od srca na čitanju! <3 Nadam se da su ti svi odnosi ( obiteljski, prijateljski, poznanički, poslovni…) poput igre.
Tvoja, zaigrana,
Bety <3
